Heroj oslobodilačkog rata – Midhat Hujdur

Midhat Hujdur Hujka ili Mito kako su ga zvali njegovi najbliži saborci i prijatelji rođen je 28. decembra 1953. godine u Mostaru. Od 1986. radio je u zemlji i inostranstvu za bosanskohercegovačku kompaniju “Hidrogradnja”.

19. decembra 1991. kao rezervni policajac prijavio se u Stanicu policije Luka u Mostaru, a samo nekoliko mjeseci kasnije, aprila 1992. postaje simbolom otpora i snage Mostaraca. Formiranjem Armije Republike Bosne i Hercegovine postaje komandant bataljona Prve mostarske brigade kojom je komandovao Arif Pašalić. Prelaskom Pašalića na mjesto komandanta IV korpusa, Hujka preuzima komandu nad Prvom mostarskom brigadom, koja će nakon njegove pogibije postati 41. slavna brigada Armije RBiH.

Poginuo je 30. juna 1993. godine u borbama za deblokadu Mostara. Posthumno je odlikovan Ordenom heroja oslobodilačkog rata Armije RBiH.

DJETINJSTVO

Midhat Hujdur, sin Husnije i Bahrije, odrastao je u mostarskoj mahali Luka.

“Roditelji su se davno razveli, pa je majka živjela u Sarajevu. Umrla je mlada u 47, kao i otac koji je umro u 52. godini.” (JASMIN HUJDUR, brat)

Veći dio svog života Midhat Hujdur živio je sa tetkom Šerifom koja ga je odgojila zajedno sa dvojicom braće Mirsadom i Jasminom. Imao je još i polubrata Mensura i polusestru Mirsadu koji su živjeli u Sarajevu.

Kao svaki pravi Mostarac odrastao je na Neretvi.

“Igrali smo lopte, hvatali golubove, kupali se u Neretvi…” (ESO KOSIĆ, saborac i komšija)

“Bio je pravi drug, hrabar, previše pošten, u duši dobar čovjek, koji se ničega nije bojao. Uvijek je bio na strani slabijih. Još  kao dijete nametao se kao vođa.” (NINO SEFIĆ, saborac i drug iz djetinjstva)

SRETNI OTAC I DOBAR KOMŠIJA

Sa suprugom Ramizom Midhat Hujdur imao je tri kćerke: Elvinu, Editu i Enitu. Bio je brižan otac i suprug. Čak i u najtežim ratnim danima koristio je svaki slobodan trenutak da ga provede u društvu sa svojim ljubimicama.

“Bio je čovjek od akcije i izuzetan komšija. Često je pomagao svojim komšijama i nikada nije gledao da li će najviše povući.” (ESO KOSIĆ, saborac i komšija)

Na Limanu Hadžića u Luci bilo je nekada smetljište na kojem je Midhat Hujdur sa dvojicom drugova napravio igralište.

“Imao je zdrave ideje. Tako smo i napravili to igralište. Tu smo proveli dosta lijepih trenutaka, igrali lopte. Sjećam ga se iz tog vremena kad je danima dolazio i sam radio. Trebalo je to sve poravnati…”  (ESO KOSIĆ, saborac i komšija)

TIHA OKUPACIJA MOSTARA

Masovnim dolaskom rezervista JNA iz Srbije i Crne Gore u Mostar 19. septembra 1991. godine započela je tiha okupacija Mostara. Pored terora nad civilnim stanovništvom u okviru agresije na Republiku Hrvatsku 1. oktobra 1991. godine, snage tzv. JNA izvršile su i napad na selo Ravno na teritoriji Bosne i Hercegovine. Navodno, kao odgovor srbijanskoj agresiji 18. novembra 1991. ekstremno orijentirani bosanski Hrvati predvođeni Matom Bobanom i Darijom Kordićem proglašavaju postojanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosna.

Iako su probosanske političke snage uzaludno pokušavale pronaći mirno rješenje sukoba, rat se već nadvio nad Mostarom.

POČETAK SUKOBA SA REZERVISTIMA JNA

S obzirom da je grad bio veliki vojni centar s jakom zrakoplovnom industrijom, u Mostaru je bilo smješteno 6 kasarni JNA. Iako su mnogi Mostarci vjerovali da je rat nemoguća opcija, dolaskom bahatih rezervista iz Crne Gore i Srbije sa već ‘bogatim’ ratnim iskustvom iz Hrvatske, gradom se sve više širio strah i nevjerica.

“Kada su rezervisti počeli divljati po ulicama i pucati, kada niste mogli ulicom proći od njih, narod je počeo shvatati da će nešto biti.” (RAMIZA HUJDUR, supruga )

“U tom periodu Midhat Hujdur je hodao od kuće do kuće, pokušavajući animirati i organizirati i one koji nisu vjerovali da će doći do rata. Mi koji smo već tada bili sa Hujkom to smo shvatali drukčije. Vidjeli smo da će početi rat i da će nam se desiti ono što se i desilo.” (ESO KOSIĆ, saborac i komšija)

POČETAK AGRESIJE NA MOSTAR

“Ispred golorukog naroda uz minamalna vojnotehnička sredstva kroz samoorganizaciju na čelo probosanskih snaga u Mostaru staje Midhat Hujdur.  Najprije kao komandir čete, a potom i komandant mostarskog bataljona TO.”  (Sulejman Budaković Tetak, komandant 4. korpusa ARBiH)

O početku rata za Radio Mostar komandant Midhat Hujdur u aprilu 1993. godine rekao je:

Kada su Iračani napali Kuvajt, bio sam tamo na službenom putu i zgražavao se nad zlodjelima Sadama Huseina. Dječaci od petnaest godina bili su u stroju s puškama u rukama. Nisam mogao ni pomisliti da će se nešto slično i nama dogoditi. Danas kažem da je ono Božija milost u odnosu na ovo šta se nama događa. Moj prvi susret sa četnicima bio je na Bišini u ljeto 1991. Putovao sam u Gacko. Zaustavili su nas ljudi sa crnim čarapama na glavama i puškama u rukama. Jedan od njih proderao se: “Otvorite mu kofer!” Prepoznao sam glas svog nekadašnjeg kolege Voje Radojčića. Od tog trenutka sve mi je bilo jasno. Više nikad nisam otišao na posao, već sam se prijavio u sastav rezervne milicije i obukao uniformu. Dolazak srpskih rezervista u grad za nas je bio znak da se moramo organizirati. Na to su nas upozoravali i Hrvati. Prve puške na Luku donosimo Nino Sefić, Ćaba Čelebić, rahmetli Azer Husković, koji je poginuo na Luci i ja. Mnogi su nas tada ismijavali. Oružje smo dobili od SDA i nekih ljudi iz HVO-a. Još ranije bio sam kupio papovku. Srpske rezerviste mrzili smo iz dna duše i jedva smo čekali povod da se sukobimo s njima. Okupljali su se u kafani “Pretprazničko veče” gdje su pili, pjevali četničke pjesme i izazivali. Tu su maltretirali naše sugrađane. Negdje u martu 1992. godine, dok sam bio na straži na Lučkom mostu, dotrčao mi je jedan okrvavljen dječak plačući… Tada smo prvi put reagovali… Samo dan prije eksplozije cisterne kod Sjevernog logora nas četverica: Elvedin Ajanić, Semir Balta, Cevra iz Mahale i ja, pušteni smo iz tog logora gdje smo bili kao zarobljenici. Zarobili su nas srpski rezervisti u hotelu na Buni gdje smo otišli da zajedno s mještanima Bune i Hrvatima pružimo otpor četnicima. Kako se stotinjak četnika od Gubavice približavalo Buni, tako se sve razbježalo. U hotelu ih je čekalo samo nas nekoliko. Planirao sam da ih upustimo unutra, zatim zarobimo i razoružamo. Međutim, Ajanić je izgubio strpljenje i ispalio je metak. Nismo htjeli ludo izgubiti glavu i predali smo se. Maltretirali su nas i na Buni i u Sjevernom logoru. Poslije određenih intervencija pušteni smo. Vidjelo se na televiziji kako smo bili maltretirani.

Dok su u Sarajevu trajali mirovni protesti ispred Parlamenta Republike BiH, eksplozija cisterne napunjene eksplozivom 3. aprila 1992. godine, kod Sjevernog logora tadašnja JNA najavila je otvoreni sukob patriotskih i velikosrpskih snaga na području Mostara. Eksplozija cisterne bila je povod generalu JNA Momčilu Perišiću da započne bjesomučno razaranje Mostara. Istovremeno tzv. predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosna Mate Boban formira dobro naoružano Hrvatsko vijeće odbrane i preuzima komandu odbrane Mostara – u početku blago osporavajući legitimitet organa Republike Bosne i Hercegovine. U situaciji kad su snage JNA okupirale jug Hrvatske i držale Dubrovnik u okruženju, namjera JNA je bila odsjeći Mostar s juga, te pravcem Stolac – Čapljina – Metković ovladati istočnom obalom Neretve.

Legendarni mostarski novinar Mišo Marić u Dnevniku bosanskohercegovačke državne televizije u svom izvještaju iz Mostara povodom mostarskih demonstracija za mir 5. aprila 1992. godine izvijestio je:

“ZA SVIH OVIH DRAGIH I DUGIH GODINA KOLIKO VAŠ REPORTER ŽIVI U MOSTARU ČUO JE DA MOSTARCI I HERCEGOVCI, KOJI ISPRED MOSTARA I SVOJE HERCEGOVINE, I SVOGA VELEŽA NE DAJU NIKOME – SKANDIRAJU OVO JE BOSNA…”

Ipak, već 10. maja 1992. godine snage JNA uz artiljerijsku podršku osvajaju kompletnu lijevu stranu Mostara.

Sjećajući se toga 1993. Midhat Hujdur govrio je mostarskim novinarima:

Mi na Luci, kao i oni Mostarci u Donjoj Mahali, Cernici, Carini i drugim mostarskim mahalama, branili smo svoje mahale, avlije i ognjišta srcem. Da smo imali samo malo više oružja, četnici nikada ne bi došli blizu naših kuća. Napustili smo lijevu obalu u trenutku kada je sve gorjelo, plamen do neba, kad je sve plivalo, cijevi popucale, a topovi rigali granate.  Četnici su uništavali sve bez milosti, misleći da će uništiti i našu dušu. Grdno su se prevarili. Zaboravili su da feniks niče iz pepela… Tako smo i mi, Mostarci, nakratko ostavili svoje sokake i kuće da bismo se pripremili za ponovni povratak…

OSLOBAĐANJE ISTOČNE OBALE

Mjesec dana kasnije, nakon reorganizacije i obuke na Gorancima 11. juna 1992. mostarski borci forsiraju Neretvu i potiskuju snage JNA iz istočnog dijela grada do Podveležja. Faktor iznenađenja bio je presudan. Zarobljene su ogromne količine naoružanja.

Tada snage JNA još uvijek nisu imale dobro utvrđene položaje. Nikada mi neće biti jasno što smo dobili naređenje da stanemo. Mogli smo ih tjerati do Drine… (MIDHAT HUJDUR, april 1993.)

Bio je to svijetli trenutak borbe u Mostaru i primjer da se združenim djelovanjem  može postići uspjeh. U borbama za oslobođenje Mostara od JNA učestvovalo je 340 boraca Samostalnog mostarskog bataljona TO, 60 policajaca HVO-a, jedan vod HOS-a i specijalna jedinica HVO-a uz artiljerijsku podršku HVO-a.

Istočna strana  grada bila je već sva srušena, a tek slijedi 10 teških ratnih mjeseci u sukobu sa dojučerašnjim saborcima – pripadnicima HVO-a.

SUKOB SA HVO

Nakon oslobođenja istočne obale grada, u već razorenom gradu u koji su se slijevale rijeke bošnjačkih izbjeglica, započinju problemi s Hrvatskim vijećem odbrane i Bobanovim konceptom podjele Bosne i Hercegovine.

“S Hrvatima smo počeli pošteno od srca, ali su se odjednom okrenuli protiv nas. Neki naši prijatelji su govorili da nas čeka rat i s njima. To su neki fini ljudi koji su odavde otišli, ali su nam rekli da ne znamo šta nas čeka ovdje u Mostaru. I zaista je bilo teško. Napali su nas s obje strane, a oružja nije bilo. Sve što smo imali, to smo mi sami zarobili.” (NINO SEFIĆ, borac)

U julu 1992. godine formira se Prva mostarska brigade na čelu sa Midhatom Hujdurom, a nešto kasnije u oktobru formiran je i 4. korpus ARBiH.

“Midhat Hujdur volio je slušati savjete profesionalnih oficira. U svim djelovanjima učestvovao je kao u igri i volio je to. Bio je čovjek trenutka. Isto kao da ga je istorija predodredila da se rodi u tom periodu kada će trebati svom narodu…” (ESO KOSIĆ, saborac)

OBAVJEŠTAJNE IGRE

Hujku su mnogi nagovarali da se prikloni konceptu Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, ali su njegov patriotizam i hrabrost presudili.

“Naše lokalno političko rukovodstvo pokušalo je imputirati da je Arif Pašalić pripadnik KOS-a. Ja sam bio svjedok kad je jedne prilike Hujka došao u Konak i Pašaliću rekao: ‘Babuša, ja imam zadatak da te uklonim, ali ja to neću. Ja sam tvoj, ti si moj komandant. Naše političko rukovodstvo htjelo nas je izdati i pod plaštom sigurnosti u gradu izmjestiti u Zenicu.’ Već su  bili pripremljeni autobusi za civile zbog granatiranja u gradu. Ja i Šerif Špago smo tada otišli kod Pašalića i pitali šta se dešava. Rekli smo da narod treba da ide prema Zenici – a on je odgovorio: ‘Ako ode narod, ode i vojska. Niko ne smije mrdati nikuda.’” (MUSTAFA ISOVIĆ)

“Ja sam kao komandant bataljona u svojoj zoni imao prve čarke sa HVO policijom jer su došli iz napuštenih stanova da istjeruju muhadžire iz Nevesinja i drugih okupiranih područja sa pričom da oni trebaju ići u Zenicu. HVO je pokušavao da nas podredi, da utiču na kadrovsku politiku i da nam postave svoje obavještajce… Uvijek bi ovdje bilo problema da mi stavimo oznake ili čisto hrvatske ili muslimanske, i tu je Hujka dobro balansirao. On je inače bio član SDA od osnivanja i dobro je balansirao, jer nas je tadašnje rukovodstvo SDA vodilo u drugom pravcu. Kasnije su ti pobjegli iz Mostara…” (SEMIR DRLJEVIĆ LOVAC)

O svemu ovome uoči izbijanja sukoba sa snagama HVO govorio je i komandant Midhat Hujdur koji je za Radio “Slobodni Mostar” u aprilu 1993. godine rekao:

Pojavili su se određeni problemi poslije ultimativne zapovijedi Bože Rajića da se Armija BiH stavi pod komandu HVO-a u određenom roku. Mi smo i do sada zajednički odrađivali zadatke i borili se protiv zajedničkog nam neprijatelja – četnika. I ova transformacija u Armiji i fromiranje 4. korpusa u kontekstu je stvaranja zajedničke komande. Ni pomislili nismo da se nećemo zajednički boriti do konačnog oslobođenja. Na kraju krajeva, u ovaj rat sam ušao skupa sa Zelenikom, Stojićem i drugim hravatskim borcima iz Mostara. Ali, van svake zdrave pameti su ultimativni zahtjevi onih koji nemaju sluha za mostarsku čaršiju. Da se mi silom stavljamo pod nečiju zapovijed, da predamo oružje, i da se mi, rođeni Mostarci, proglašavamo paravojnom formacijom i protjerujemo iz naših mahala!? Pa zar nismo ušli u ovaj rat sa četnicima da sačuvamo svoja ognjišta – nama tuđa ne trebaju. To nama muslimanima, i u Kur’anu piše, da smo dužni svoja ognjišta braniti. Taktika četnika je bila da naš narod natjeraju na preda oružje da bi izvršili genocid nad Bošnjacima i Hrvatima. Valjda se nećemo služiti taktikom našeg zajedničkog neprijatelja. U prvim danima suprotstavljali smo se četnicima sa minimalnim naoružanjem mjesec i po dana, a da sad, kada smo znatno naoružaniji i organiziraniji da nekome dozvolimo da od nas traži povlačenje i predaju oružja?! Stotine djevojaka od mene traži puške. Niko nema pravo od nas tražiti da ustuknemo i da postanemo građani drugog reda. Svima odgovaramo sa veliko NE! Silom više ništa, ali uvijek zajedno, sa dogovorom, jer mi smo za zajednički život svih čestitih i dobronamjernih ljudi…

NAPAD HVO-a NA ARMIJU REPUBLIKE BiH

HVO je zabranjivao postojanje bilo kakvih jedinica na području koje je smatrao da pripadaju tzv. Herceg-Bosni. HVO  još  odranije zaustavlja konvoje sa hranom, oružjem i logistikom namijenjene probosanskim legalnim snagama. U to vrijeme dolazi i do raskola unutar Bošnjaka, gdje manja grupa političkih predstavnika SDA i hrvatskih obavještajaca pokušava isposlovati prihvatanje nadležnosti Hrvatske zajednice Herceg-Bosna koju je podržavao režim Franje Tuđmana.

I prije Mostara su ARBiH i HVO pomalo ratovali, ali nigdje toliko kao u Mostaru taj sukob nije imao, istovremeno, obilježja sarajevske opsade, srebreničkog okruženja, krajiških metoda etničkog čišćenja. I nigdje kao u Mostaru nije bilo tako jasno da je Bosnu i Hercegovinu napala još jedna država. Ona, čiju je pomoć uživao, u početku saveznički, HVO.  (VILDANA SELIMBEGOVIĆ, magazin DANI, 14. 7. 2006.)

ODBRANA IDEJE CJELOVITE BOSNE I HERCEGOVINE

9. maja 1993. godine započeo je otvoreni rat koji će trajati do 23. februara 1994. godine.

Mostar će sve do 18. marta 1994. proživljavati sudbinu Vukovara, Sarajeva, Dubrovnika – i sve to u samo jednom svome kvartu.

Dok HVO preko Hrvatske krugovalne postaje poziva Bošnjake na predaju iz improviziranog studija, na istočnoj obali oglašava se glas rodoljubivog Mostara: “OVDJE SLOBODNI RADIO MOSTAR. GRAĐANI, USPROTIVITE SE, OVO JE JOŠ JEDNA AGRESIJA NA NAŠ MOSTAR.”

Sabijeni u istočnom dijelu Mostara na uskom prostoru starog grada, okruženi sa svih strana, mostarski ratnici su neviđenom hrabrošću vodili sudbonosne bitke, posebno u Šantićevoj i na Bulevaru.

“9. maja napad HVO-a na istočni dio grada krenuo je svom silinom. U ranim jutarnjim satima napadnuta je komanda 4. korpusa u zgradi “Vranice”, komanda 1. mostarske brigade, ali i sve ostale jedinice na području Šantićeve, Mahale, Cernice. Armijske jedinice su uspješno zaustavile napade i stabilizirale linije odbrane. Čak su u kontranapadu došli do Rondoa, ali su se spletom okolnosti povukli na linije na Bulevaru gdje su ostali do kraja rata.” (ŠERIF ŠPAGO)

“To je trebo biti ‘blic krig’ koji se protegnuo do mirovnog sporazuma godinu dana kasnije… Sad, kad se sjetim 9. maja 1993, ne može mozak da shvati da se to sve dešavalo u jednom danu. Sada, kad raspravljamo šta se sve desilo u tom jednom danu, normalno bi bilo da je za sve to trebala najmanje sedmica, ali kad se vide podaci, zaista je to bio jedan jedini dan. Spasio nas je naš moral. Nismo imali gdje. S nama su bile naše familije, žene, djeca, roditelji, ali nažalost puno je ljudi poginulo…” (SEMIR DRLJEVIĆ LOVAC)

“Razlika između Armije i HVO-a je u tome što je naša komponenta bila sastavljena od rođenih rodoljuba, pristaša države BiH i ljudi koji su htjeli da sačuvaju svoj identitet na ovom prostoru. HVO je bio komponenta okupatorskog stila, koja je htjela promijeniti istoriju, da sve bude hrvatsko…” (EDO KOSIĆ)

Sam Midhat Hujdur Hujka često je govorio svom vozaču i pratiocu Rifatu Franjiću, sinu partizanskog narodnog heroja iz vremena Narodnooslobodilačke borbe naroda Jugoslavije: “Rifa, ne bude li jedinstvenog Mostara zapalit ću se na Musali…”

MOSTARSKI GETO

U toku 1993. godine između linija srpsko-crnogorskih i hrvatskih snaga koje su napadale pripadnike Armije RBiH bilo je od 800 metara do jednog kilometra.

“Mi ništa nismo imali. Bili smo sabijeni na nekoliko kvadratnih metara. Mi smo bili poktretne mete za ove grabljivce i fašiste s brda koji su mogli na tako uskom prostoru gađati pojedinačno svakog čovjeka po svojoj slobodnoj volji.” (SEID ef. SMAJKIĆ, muftija mostarski)

“Municije smo imali ukupno koliko su protivnici trošili na svadbama.” (SEMIR DRLJEVIĆ LOVAC)

U istočnom dijelu grada nije bilo struje. Vladala je glad. Međunarodne mirovne snage snabdijevale su Mostar humanitarnim paketima koje su bacali iz zraka. Nije bilo krova da nije bio srušen. Tenkovski projektili su direktno ispaljivali granate na kuće po istočnoj strani.

“Mi nismo imali sredstava, ali smo imali sreće. Kada je HVO na Bulevaru     koristeći zatvorenike napunio 50 metara kanalizacione cijevi eksplozivom – sve do naših linija, eksplodirao je samo dio ceste izbivši šahtove na našoj strani. Kada smo ušli u kanalizaciju, dobili smo eksploziv koji nismo imali. Od toga smo kasnije svašta pravili… Imali smo dobru ekipu inžinjera. Koristili smo sve do čega smo došli. Punili smo eksplozivom kante od masla… Bili smo kao ona grupa TNT iz romana Alana Forda.” (SEMIR DRLJEVIĆ LOVAC)

DEBLOKADA MOSTARA

“Mostarske mostove su rušile jedinice JNA i HVO-a. Bila je to režija u kojoj smo mi trebali biti u Neretvi ili izmjetšteni negdje drugo. Mostar i sve niže od Bradine bilo je otpisano. Hujka i par sličnih su ti koji su povukli narod i napravili armiju u Mostaru koja je bila okosnica odbrane cjelovite Bosne i Hercegovine.” (MUSTAFA ISOVIĆ)

“Mostar se nalazio u vrlo teškoj situaciji. Prema jugu se ne može, na sjeveru JNA, na pravcu prema Sarajevu u rejonu Bijelog Polja i Vrapčića nalaze se HVO brigade. Grad je bio u potpunoj blokadi, a s njim i sve izbjeglice koje su došle iz Gacka, Nevesinja, Trebinja, Ljubinja, Čapljine i drugih mjesta. Jedino rješenje bilo je da se izvrši deblokada i da se spojimo s jedinicama 6. korpusa. Glavni problem bio je nedostatak municije…” (SULEJMAN BUDAKOVIĆ TETAK)

Hujka je stalno hrabrio svoje borce i uvjeravao ih da imaju dovoljno snage da izvrše deblokadu. Svakodnevno je išao od borca do borca, potpuno svjestan da mostarski borci mogu i sa minimalnim količinama municije poraziti neprijatelja i izvršiti deblokadu na prostoru Bijelog Polja i osloboditi Sjeverni logor.

Nakon majske agresije HVO-a na Mostar i totalnog okruženja, komandant IV korpusa Arif Pašalić naređuje Miralemu Jugi, Šerifu Špagi i Draganu Malkoču da pripreme plan deblokade, odnosno oslobađanja Sjevernog logora i bjelopoljske kotline kako bi se otvorila komunikacija prema Sarajevu. Planirano je da akcija počne u ranim jutarnjim satima 30. juna 1993. godine.

“Bio je to dan kad su Mostarci trebali odlučiti da opstanu ili nestanu u ovim krajevima.” (ESO KOSIĆ)

Akcija je počela u ranim jutarnjim satima. Jedinice Armije RBiH u silovitom naletu oslobađaju Raštane, Vrapčice i kompletnu bjelopoljsku kotlinu.

POGIBIJA SIMBOLA MOSTARSKOG OTPORA

Sjeverni logor je bio utvrđenje koje je bilo jako teško osloboditi. Zbog rijeke Neretve koja je bila prirodna prepreka, snage HVO-a nisu imale mogućnost da se povuku, pružajući žestok otpor.

Umjesto da kao komandant brigade akciju deblokade posmatra sa komandnog mjesta, Midhat Hujdur zajedno sa Esadom Humom preskače ogradu i ulazi u Sjeverni logor kako bi na licu mjesta komandovao zauzimanjem komande HVO–a u logoru dok su oko njih padale granate.

Dok su padali i posljednji položaji snaga HVO-a, jedna od granata ispaljenih sa položaja HVO-a bila je smrtonosna za komandanta Hujku.

Hujkina smrt pomutila je Mostarcima ljepotu pobjede u toj, za njih, bici života.

Midhat Hujdur, kao da je predosjećao svoj odlazak. Nekoliko dana prije pogibije govorio je mostarskom muftiji Smajkiću da želi biti pokopan u mostarskim “Šehitlucima”.

Dva dana pred pogibiju posjetio je suprugu Ramizu koja je bila s njihovim trima kćerkama u Blagaju. Bio je to posljednji put da je izljubio svoje kćerke. Noć prije pogibije njegova supruga Ramiza sanjala je ružan san. Sutradan na vratima u sumrak se pojavljuje Mitin saborac Fola; djeca skakuću… “Pitam Folu: ‘Jesi li mi vidio Mitu?’ A on me zagrli…” (RAMIZA HUJDUR, supruga)

2. jula 1993. godine u prostorijama mostarskog pozorišta Mostarci su klanjali dženazu svom komandantu, nakon čega je ukopan u mostarskim “Šehitlucima”.

EPILOG

Šta se dešavalo u Mostaru u dva rata koja su mostarski patrioti i ‘raja iz mahala’ vodili protiv hrvatske i srbijanske vojske i njihovih pomagača, najbolje ilustruje činjenica da je nakon rata, u Parizu na Dan pobjede protiv fašizma, Bosnu i Hercegovinu na paradi antifašista, pod zastavom s ljiljanima, predstavljao saborac Midhata Hujdura Hujke i njegov naslijednik na mjestu komandanta Prve mostarske brigade – Semir Drljević Lovac.