Kanita Čakalović iz Gimnazije Visoko dijeli treće mjesto


Kanita Čakalović – Gimnazija Visoko

9 HEROJA RATA

Neću da mislim na ono loše što je bilo… Zatvorit ću oči pred onim što nas je boljelo. Neću da mislim na smrt, na kraj, na rat. Neću da mislim na prošlost. Mislit ću na život za koji smo se borili, na hrabrost iz koje smo se rodili, na ponos kojim smo neustrašivo vjerovali u pobjedu. Mislit ću na budućnost o kojoj su sanjali kada su krenuli sa pragova svojih domova… Mislit ću na Nesiba Malkića i trojicu njegove braće, koji su krenuli, na put za koji nije postojao siguran povratak, hrabro gazeći zemljom svoje domovine, pozivajući na jedinstvo i ustrajnost. Mislit ću na njihovu majku, čije se srce sigurno cijepalo na stotine dijelova kada je, možda u dubini sebe svjesna kako ih vjerovatno posljednji put vidi sve zajedno, gledala kako odlaze četvorica njenih sinova. Pitam se, koliko je žalosti i istovremenog ponosa drhtalo u tom njenom srcu, kada su joj rekli da će se brigada kojom je komandovao njen sin, nakon njegove smrti zvati 210. viteška brigada „Nesib Malkić”. Pitam se koliko je istog takvog ponosa bilo i u majci Hajrudina Mešića, koja svog sina šalje među iste one zločine koji su joj u Drugom svjetskom ratu oduzeli dva brata. Taj drhtavi majčinski ponos tražio je razloge koji bi ih natjerali da ostanu, da ne idu u rat, u rovove, u smrt, da ostanu, da žive, da budu mladi. Ali ta mržnja, koja je hranila rat i širila ga po njihovoj domovini, brišući sve živo što je po njoj hodalo, izazvala je u njima prkos i odlučili su da će i posljednji atom svog patriotizma, svoje ljubavi i svojih života, ako to bude potrebno, isteći u kapima njihove krvi koju će upiti zemlja pod njima, njihova zemlja, koja nikada neće postati tuđa. „Ako Bog da, bit će naša Bosna i Hercegovina!“, zapisao je u svojoj posljednjoj živućoj noći bužimski vitez, Izet Nanić. Mislim o stotini pjesama koje nije stigao da odsvira na gitari svojoj kćerki i dvojici sinova… Mislim na Neretvu i sjenu Midhata Hujdura na mostarskom suncu, dok odlazi sa svog ognjišta i sokoka i poručuje da su Mostarci kao feniks, da uvijek iznova niču iz pepela… Mislim o Safetu Hadžiću, o njegovoj hrabrosti i savjesti koja mu je govorila da njegovi Bosanci i Hercegovci moraju znati šta znači boriti se, šta znači biti Muhtarov „Pustinjski lav“. A kada je zakon prirode došao na red, borba za opstanak bila je neminovna. Kada ti rat biva nametnut, kada ga ne želiš, ali kada posiju krv i smrt pred tebe, jer smatraju da je zaslužuješ, tada je tvoja hrabrost ta koja odlučuje o ishodu te borbe, i o tome ko ćeš biti na njenom kraju. Ti si, Envere Šehoviću, poginuvši na mjestu koje si prethodno oslobodio, na tom kraju borbe bio heroj i bio si pobjednik. Bio si veći, brži i dostojanstveniji od stotina njihovih tenkova. Bio si i ostao velik! Ti si skupljao knjige sa prašnjavih podova, dok su ih drugi šutali nogama. Bio si i ostao velik! Iz Oslobodilačkog rata, ti si izašao kao veliki vojnik i još veći čovjek. A onaj, koji ide prvi među svojima, neustrašivo iza sebe ostavlja otiske svojih čizama u bosanskom tlu i zemlji, kako bi poručio neprijatelju da Bosna i Hercegovina postoji, da ona ima one čiji će je tragovi u zemlji odbraniti, koji nije znao šta znači strah i nikada nije komandovao, već je živio svoje komande zajedno sa svojim suborcima, Medin Hodžić, prvobitno je bio primoran da se skriva u vlastitoj državi, pod tuđim imenom. Ali ga ni ta nepravda nije navela da ikada posustane i odustane. On je vjerovao u sebe, u svoju državu, u svoju i našu budućnost. Njegova vjera učinila ga je velikim! A ti, veliki Adile Bešiću, u svom velikom srcu ispunjenom ljubavlju, pronađi mjesta za oprost onima zbog kojih si ostao željan Bosne. Tvoja ljubav prema njoj, veća je od njihove mržnje prema njoj. Tvoja hrabrost i ustrajnost, veće su od ponora njihove zlobe. Sve vaše bitke i pohodi, za mene su danas lekcije ljubavi i patriotizma. Sva vaša hrabrost za mene je danas život. Bili ste i ostali veliki! Vi niste ubijeni. Niste mrtvi, niti zaboravljeni. Vi ste oni koji su nekada davno znali da postoji život, da postoji vječnost, da postoji nada. Vi ste oni koji su nekada davno vjerovali u nas, tada još nerođene i znali ste da vrijedi, da je rat prolazan i da postoji budućnost koju ćemo mi živjeti. Moja budućnost rođena je na rijeci Bosni, stotinu metara od mjesta pogibije Safeta Zajke, dok je nastojao deblokirati glavni grad naše domovine. Moja budućnost rođena je na Neretvi, čijeg se smaragda odrekao Hujdur da bi išao braniti granice naše svojine zvane Bosna i Hercegovina! Moja budućnost rođena je u prvim redovima Prve teočanske brigade na čelu sa Hajrudinom Mešićem. Moja budućnost je hrabra, moja budućnost je neustrašiva, moja budućnost postoji zahvaljujući broju devet – bilo ih je devet heroja! Moja budućnost postoji zahvaljujući broju 7 – bilo ih je 7 korpusa. Moja budućnost postoji zahvaljujući broju jedan – Jedina si i Jedina moja domovina. Moja budućnost postoji zahvaljujući ljudima koji su bili rijetki, poput crnih labudova, neustrašivi poput pustinjskih lavova, hrabri poput viteza, veliki poput planina. Moja budućnost ima herojsku historiju!

Kanita Čakalović – Gimnazija Visoko