Ehlimana Alihodžić iz Gimnazije “Rizah Odžekčić” Zavidovići osvojila prvo mjesto


Ehlimana Alihodžić – Gimnazija “Rizah Odžekčić”, Zavidovići

DEVET BOSANSKIH HEROJA

Da bi živio u Bosni na način na koji većina danas živi moraš da odeš kad zagalami i udari ,a da bi bio Bošnjak moraš da zagalamiš da ostaneš. Da bi cijenio i poštovao moraš da izučiš, da kompletno vjeruješ moraš da doživiš. Ne bivah ni stara ni mlada, ni nova ni pripremljena već samo puštena u korist sazrijavanja, u roditeljski pogon o učenju o svojoj domovini. Odrastoh u domu koji je naučio domovati u čvrsto zatemeljenom stubištu kojeg nazivaju Bosnom i Hercegovinom. Ona je srezana i uklopljena u kalup koji joj nije priličio niti joj priliči a misle da će priličiti. Penjati se njime do hvale i uspjeha ne uspijeva svakome ali svaki korak pružen na njena budna prsa vodi do jedne poruke. Drugi trate vrijeme čineći sve da se zapečate otiskom koji se ne uklapa. Da bi tvoja dova i molitva bile uslišene moraš devet puta da ih ponoviš svaki dan. Da bi lakše zaspao moraš devet puta da spomeneš devet imena zbog kojih stubište stoji ugrijano narednih 999 ljeta i zima koje ne prodiru u njega zbog devet duša koje drže stotine hiljada drugih u svojim zelenim išaranim uniformama. Da bi nastavilo da raste, moraš da se osvrneš na devetoricu koja ne oklijevaše devet puta već nijednom. Da bi bio patriota moraš da shvatiš da je sve sa razlogom, da bi postao patriota moraš da saznaš razloge zašto ih želiš pronaći. Da bi se zvao herojem moraš da imaš povoda, da bi bio proglašen njime moraš da uspiješ. To su dokazale devet pari ruku prije ne tako mnogo godina koje se u dugo trpljenom vremenu blago gube a niko ne obazire svoje korake na prođene razloge koji ih uspeše visoko do razine kada se oni moraju zapitati da li da oklijevaju ili to već čine.
Jedan od njih me je naučio da se mom narodu pobjede same nude a da je na nama da ih koristimo, da se ne odustaje od bitke dok se ona samoj sebi ne povije i stane na realniju stranu u svačijem pogledu, da smo svakom šehidu svi zasebno dužni i da nema vraćanja tog duga dok ni mi časno ne padnemo bez obzira na zatemeljen bijes koji se već decenijama vrti naokolo. Neki ga guše u sebi i drže, šute i cijepaju riječi plašeći se da će njihove riječi doprijeti do tuđih uvrnutih ušiju koje provode mržnjom na široko što se nije prije dalo. Naučio me general Izet sa ponosnim sada pozlaćenim prezimenom urezanog u bijeli tvrdi kamen koji ga savršeno odlikuje, Izet Nanić rahmetli koji godinu nakon učenja drugih oko sebe i sa naoštrenim riječima pohvali one koji se ne boje, koji godinu nakon otvaranja mnogih očiju pogide i dade svoje svojima u svojoj 505. brigadi.

Da bi šutio moraš da znaš kad, da bi progovorio moraš da pokažeš da umiješ. Znam po ponosu koji zaleže na zelenu travu pred sami boj koji je bio planiran da ga ojača i povede u dalje. Ali na samom početku je ojačan bio, bez obzira što na početku bijaše uspavan i otet, on se probudi istog trena i ostade upamćen. I njegovo ime piše na ništa više čistom kamenu pretisnutog dovoljno duboko da nikad ne utone u bjelinu, stoji i stajat će, rahmetli Nesib Malkić ga je zaradio.
Golo brdo bijaše golo dok jedna hranjiva noga ne kroči na njega. Tu se povio, pogeo, zagrnuo i opkolio svojim štitom kojeg zvaše mirisom domovinske smrti. Nije utihnuo ni da je htio, nije ostao gurnut u sloj koji se uranja u dalje. Puknuo je od nju svojim leđima koja su držala ono što drugi danas uhvatiti ne mogu. Ta leđa se nazivaju imenom koje se uspravno izgovara sa rukom nagetom na desnu stranu čela izgovarajući ime Envera Šehovića.
Biti rođen u zimu ne znači da moraš voljeti snijeg i gaziti ga u čizmama iste boje. Znači voditi 1200 ljudi za sobom prema historijskom trenutku za velik komad zemlje koji nam je jedino preostao. Komad se dijeli na devet dijelova koji imaju imena a jedno od njih je Midhat Hujdur. Čelo pohoda naprijed i nada za snabdijevanje govorom koji podupire snijeg da očvrsne pod nogama 1200 vojnika koji ga slabašno i brzo gaze pa pretvaraju u stazu kojom moji vodiči ispričanih priča hodaše zajedno s njim.
Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine se podebljano slavi sa jakim razlogom. Ima tu i sudbine, slučajnosti, sreće al’ Božija volja čini svoje. Niko nije manje bitan ali 1. Mart je dan kada je jedan običan metalac po sljedećem zanimanju stupio u svijet. Njegovo ime se prenese na škole širom zemlje. Pokošen oštro na dužnosti komandanta 2. Viteške motorizovane brigade ne znači ništa bez cilja za koji se gine. Titula pred kojom pade znači sve. Spašen u svom odjeljku uz odabrane, okružen povaljanim čahurama ukrašenih crvenim bodljama krvi mu bijaše osmijeh. Znam jer i on zna. Jer onaj koji me pouči njima, zna. Jer Safet Zajko, i dan danas ukrašen, zna.
Dok su jedni hodali granicama Bosne tražeći izlaz iz grebena prosijanih uzdaha, drugi su se vraćali unutra trpeći više od muke kojoj su se približavali. Drugi su se vraćali tražeći centar zbivanja fantazije koja pređe u stravu, samu muku. Oni, ti drugi, na prvom povezu držeći Adila Bešića poput bijesnog lava ogrnutog u zastavu zemlje gdje zaleže dovoljno glasno da ga prave patriote zapamte. Da ga čuju i zapamte oni na granici koji se nikad ne vratiše. Oni koji danas žale što nisu bili bliže njegovom pozlaćenom tijelu položenog na počašćenu zemlju njime.
Kapetan Hajro, uronjen je u svojim vodama na samom početku započinjanja valova koji su ga časno nosili do dana njegove smrti, do potopa 30. oktobra. Još jedan vođa otpora koji zaposjednu na svom dubokom početku dobar dio zemlje na kojoj sjediš i sanjaš o boljem sutra i dalje sjedeći. Uz ponos mu ide prezime. Hajrudine Mešiću, voda vri i ključa, voda te uzdiže i spusti, pokaza i vrati, predade i otpusti prema stvarnom putu, prema Srebrenici, prema svršetku konca koji zadeblja.
Tuzla, moja rodna, slana Tuzla ima Mehdina Hodžića. Ima ga od početka i rođenja, i rata i početka kraja koji se bliži udaljavanjem. Kao sigurni policajac koji zaveza sebe uz mamino i babino na šta ga zakleše. Odbranio i zavezao za sebe, prenio na mene i podijelio na 8 komada koji se kolutaju dolinom na kojoj vrati zakletvu.
Rudo mu je druga mati, Sarajevo ga isklesa pa napravi devetog heroja koji je na istoj pravoj liniji kao i prvi i najstariji. Jeste bio prvi u započinjanju, jeste bio ljetna ptica koja i dalje gori nebom dok se priča o njemu. Jeste ostao ljetna ptica, jeste ostao Bošnjak, jeste ostao Safet Hadžić. Jest zlatni ljiljan kao i svaki od njih, jeste bijel i čist, zakleli su se da jest, i niko nije slagao.
Proglašen kao heroj oslobodilačkog rata je živ ljiljan bez korijena u rukama koji sam od sebe raste isprepleten u zemlju koju jedni gaze a drugi zaljevaju. Da bi bio Bošnjak moraš da hraniš ono na čemu stojiš, da poštuješ i voliš, da čuvaš i zoveš, a najbitnije, da koristiš i ne napuštaš. Borba je dio trenutka koja hvata priliku u vodećoj stepenici koja ne zna da se uklopi među ostale, hvata priliku da se zapamti a pitanje je ko će da je podigne i nagazi. Datumi koji se vode kao dani smrti devet vojnika šehida bosanskih koji i dalje zovu na iste riječi koje probudiše bitke koje su se odavno počele same voditi. Datumi stoje, ne miču, ne hodaju, ne pucaju, ne mijenjaju se, ne truhnu. Čiste se svakom svojom godišnjicom koja se vodi početkom sna gdje nema mašte i razgaljujuće kiše već samo sunca koje prži strano a grije mlado i svoje. Svoje se drži svoga a dijelovi otrgnute pleći se pronalaze u tuđem dijelu kosti kojoj fali meso. Sve se vraća svome a narod? Narod ostaje pohlepan, zaboravan, usamljen, odvojen, klasičan. A na kraju svega, besmrtan, dok devet nečijih samo imena, stoji gordo uspravljeno do kraja ove zemlje, dok se sama od sebe ne osuši. Da li će da se osuši ili umre od davljenja vodom, to odlučuje ovaj besmrtni narod koji se rasipa i rasipa…

Ehlimana Alihodžić – Gimnazija “Rizah Odžekčić”, Zavidovići