Dženita Ribo iz Mješovite srednje tehničke škole Travnik dijeli treće mjesto


Dženita Ribo – Mješovita srednja tehnička škola Travnik

Heroji oslobodilačkog rata

Sva pravila smo izmislili. Religije, zakone i ograničenja. Mi se često plašimo svoje slobode, a stalno govorimo o njoj i borimo se za nju. Ipak, samo neki od nas su spremni umrijeti za istu. Ratje poput tamne noći, hladan, pun okrutnih misli. Tokom tog sivila ljudi padaju u sopstveni zaborav, i onda nestanu. Na
nama ostaje da ih čupamo, grabimo u sjećanje, i branimo da opet odu tamo gdje nema tragova. Ondje gdje drugi oklijevaju, boje se, skrivaju, tu heroji jurišaju bez dileme, straha, svjesni cilja. Velika je ljubav pred licem heroja, ljubav prema domovini, voljenom gradu, porodici, budućnosti. Želja da se sačuva osmijeh djeteta, umiri nemir djeda, brige nane i majke, nesigurnost žene, strah uplakane djece. Kukavičluk i ljubav su kao ulje i hladna voda. Kada pokušaju da se sjedine uvijek se vidi masni talog na površini koji pluta sam za sebe. Za taj talog nema mjesta u sjećanju, vrijedan je samo zaborava i bolne
šutnje. Taj front iz pozadine, front ljubavi, bio je najjače oružje našim zlatnim ljiljanima. Samo naoružani ljubavlju mogli su jurišati na sve ono što je bilo protiv njih… Dok polako gazim u prozračnu izmaglicu svojih snova, neminovno očekujući da vidim prizore pustoši, vidim herojstvo, i ljiljane koji se trude da
procvjetaju uprkos svemu, devet odvažnih ljiljana… Običan, a tako poseban, čovjek iz naroda. Safet Hadžić, uzorno dijete, mladići otac. Nada naroda i borac za prava. IVIrzioje rat, nepravdu, uzdizao se protiv svake loše namjere neprijatelja sprječavajući uništenje onog za šta je dao svoj život. Ponos i nepomirljiva usamljenost spajaju se u njegovim mukama, ponižavajućim ropstvom slabe duše okovane lancima za sve što prezire. Borio se, bez trunke straha, ruku pod ruku zajedno sa Hujdur lVlidhadom. Božiji putevi, široko razgranati i beskonačni, ponekad se jednostavno skupe u krug. Crni labud, IVIehdin Hodžić, skroman i ustrajan u svojim ciljevima, vodio je svoje ljude i kad nisu imali nade, pružajući im munjevitu snagu, potporu i sigurnost. Brazda što ju je ovaj čovjek izdubio svojim životom duboka je. Kad vjetrovita i mrazna ruka opuše sve sa polja, želje lVlešić Hajrudina su sve spašavale i dizale, kao što se feniks diže iz pepela, tako su se dizali njegovi saborci zajedno sa njim, i hrlili svim svojim bićem ka novim pobjedama. Najsmioniji podvizi proživljavaju se najjednostavnijim srcem…Kao što je mozaička struktura sastavljena od mnoštvo dijelova, koji su jedinstvene cjeline, i svi dijelovi su jednako važni, tako svi heroji daju značajne niti svojim postojanjem. Safet Zajko, Enver Šehović, Adil Bešić, Nesib Malkić, čine žarište i oličenje istinskih junaka, kao jedinke čine samo ideju, a zajedno postaju revolucija. Ako nedostaje čak i najmanji, naizgled nebitan dio, mozaik gubi smisao, značaj i svoju dominantnost. Činili su i most spasa, most preko kojeg je gazio uplašeni narod, diveći se tom mostu pri svakom napravljenom koraku. Nakaleme se duše na dušu kao pitoma na divlju ružu, i nikne jedan drugačiji cvijet. Herojstvo. Tokom čitave historije izabranici su se dokazivali da bi bili izabrani…Dokjoš tonem u san, osjećam jezu što me
prožima, poneki blagi treptaj u duši, vrtlog mojih snova polako postaje intenzivniji, osjećam da me preovladava čežnja…Na polju, tamo gdje klasje ljulja zlatno zrnevlje mjesečine, jasno vidim heroja. Heroj stvarnog svijeta, staloženim koracima šeta mojim snovima. Strateg, borac, starješina. Izet Nanić, odlikovan svojom smirenošću, hodao je paklenim, trnovitim, neizvjesnim putem kojem se nije nazirao kraj. Polja pokošenih života nisu mogla osujetiti njegovu snagu da istraje. On je sunce koje je oblake žurno otjerao nekud dalje, stvarajući dugu svojih djela i crtajući osmijeh na licu svog naroda. Nikada se nije nametao, samo je želio istinu i pravo za sve, i bez nametanja postao je vođa.

Postao je ono što je zaslužio, ono čega su se pojedini pribojavali. Velikim ljudima nije potrebno dizati spomenike jer njihovo djelo je spomenik samo po sebi. l njegovo djelo govori sve. Na njegovom licu se mogao vidjeti osmijeh, neobuzdan i iskren. I te godine mladosti, sputane krvi, što bi htjela da prodre
nekud u strahovitom vrenju. To je bilo dovoljno. Imao je hrabrosti iu najgorim opasnostima, što potvrđuje niz plemenitih djela. Nije se uplašio čak ni kada mu je smrt bila u blizini, ni kada ju je pogledao u oči. Prostor šutnje prostirao se oko njega samog, tihi hod stvari, vojnika, to su bile najteže muke. Teže od prijašnjih.

Dok mu je ponestajalo daha, dokje visio o koncu, neprestano sam se pitala: u čemu je njegov grijeh pa je pao u ruke tih zvijeri. Zarje čovjek postao toliko bezobziran, proždrljivi bezobrazan? Nisam našla razuman odgovor na svoja pitanja. Ali sam znala, i historija zna, stvorio je budućnost svojoj domovini. Nije bio osoba koja Iako odustaje, zaslužio je svako zrno ljubavi svojih ljudi. Zajedno sa svim herojima dao je život Bosni, olakšanje i novi život…Svjetlostje polako stišavala noćni bruj, sve više i više se stišavao žamor noći. Prizor postaje nejasan, mutan, i kao da se udaljavam dok stojim u mjestu. Postajem svjesna da je sve bio san, u snu je bilo prisutno to viđenje. Ne, dakle, gledanje nego viđenje. Vidjeti, znači gledati, pa iu saznanome živjeti sebe. Jedno je sigurno, borce gledam drugim očima. Divljenje prolazi kroz moje misli, i grebe moju dušu. Zaista su zaslužili mnogo više. Njihov mali predah od konstantne borbe je bio prelazak na bolji svijet. “Ja bih Bosnu nazvao duhovnom domovinom, a kad nekom kraju date takvo ime, sve ste priznali!“- Ivo Andrić.

Dženita Ribo – Mješovita srednja tehnička škola Travnik