Danira Muminović iz Gimnazije “Edhem Mulabdić” Maglaj osvojila treće mjesto


Heroji oslobodilačkog rata

Živjeti, a ne znati čijom zaslugom si još uvijek živ, narušava čar i magiju ono što bi trebalo reprezentovati moć i ljepotu ovog svijeta. Nekada davno, snažni ljudi iscrpiše sve svoje zalihe hrabrosti zarad užitka svog naroda, naroda svoje domovine. Načiniše da mnogi umjesto tame vječno gledaju u svjetlo, da grade gnijezda svojih snova, da stvaraju i rađaju život tamo, gdje je proklijala samo klica života i ništa više. Oni od običnog kamena sagradiše most, ali most koji spaja i ono što je prije bilo nespojivo i nezamislivo . Oni od nemogućeg načiniše moguće. Neka se u pukotine ovog svijeta sada i zauvijek urežu imena. Neka rijeke žubore imenima lzet Nanić i Mehdin Hodžić. Neka planine odjekuju imenima Hajrudin Mešić i Safet Zajko. Neka se u svakoj ulici, u svakom čošku utisnu imena Envera Šehovića i Adila Bešića. Neka tema mog, tvog i našeg razgovora budu Nesib Malkić i Safet Hadžić. Ja, kao neko ko živi ljubav, život i smrt ujedno, od tebe i od svakog drugog ko spomene ova imena zahtijevam vene i arterije ispunjene i krvlju i enormnim poštovanjem. Zarad njih, tebi, meni i nama ta se krv nije razlila i postala jedno sa zemljom, već još uvijek cirkuliše našim tijelima i čini ritmiku života svih nas. Ako budeš pažljiv i prisloniš ruku na grudi, osjetit ćeš otkucaj svog bića, osjetit ćeš da postojiš. Najveći dar, čahura postojanja svjedoči o onome što se desilo i o onima koji nas sačuvaše od svakog oličenja zla ovog malenog i zasićenog svijeta. Razastriše ispred nas horizont pun snijega, mora i behara, a avlije nam ispuniše skladom i tišinom. Sklapam tada dlan uz dlan u poniznoj molitvi i zahvaljujem se Bogu što baš nas nagradi herojima koji ništa zauzvrat ne zatražiše, a sve nam od sebe dadoše. Gruda moje domovine se sačuva i onda kada je svako sumnjao i bio spreman predati je u ruke neprijatelja, a lzet Nanić u svoj ratni dnevnik tada zapisa: „Ako Bog da bit će naša Bosna i Hercegovina, osjećam da mogu uraditi zamišljeno.“ Perfekcija misli stupi tada u brak sa odlučnošću i iz tog braka se rodi ono što mi danas zovemo dom, ono što nas prihvati i obgrli i nikad više ne pusti. Ako izuzmeš strah, dodaš zrno mudrosti, more hrabrosti i želje dobiješ ponos svoje države. A kad kažem ponos, stvori se njihov lik pred očima svih nas, koji zadrhte kada čuju himnu Bosne, koji zanijemiše kada krenu stihovi: ,,A tko je ta šta je ta da prostiš, gdje Ii je ta, odakle je, kuda je ta, Bosna rekti?” Ako su heroji nacije bili spremni uskratiti sebe svojim najmilijim, šta to sprječava Bošnjake da ustanu kad se o njima govori. Šta nas to sprječava da ne pomislimo na njih kada pijemo vodu sa izvora, bistru i čistu kao suza, kada slobodno koračamo čaršijom, kada napunimo svoja
pluća zrakom i prihvatimo objeručke sve prilike i magije ovog svijeta? Šta to ima u ljudima tako tužno da na tren zaborave one kojima smo mi ispunjavali misli u njihovim posljednjim sekundama
zemaljskog postojanja? Neki tvrde da vojnici i heroji nikada ne umiru, već da samo izblijede. A ja, kao neko ko se odlučio da lice okrene Suncu i da umjesto kapi otrova, počnem tražiti kap lijeka u koritu slatke vode, kažem da ne smiju izblijediti. Neka izblijedi nebo, neka izblijede slova mojom rukom napisana, samo nek ne blijede oni koji mi omogućiše da majku svoju prigrlim, da sutra svijet osvojim, da sada ovo govorim. Nije dovoljno da samo jedna ulica u Tuzli nosi ime po Nesibu Malkiću, ni da Adil Bešić bude odlikovan sa samo dva priznanja. Dovoljno će biti kada svi oni budu u tvojim molitvama i kada svog brata upoznaš sa njihovim djelom i likom. Jer na kraju dana više nije bitno koja te ruka prihvatila, već u kom smijeru te odvela, a mi smo zaista dovedeni na brdsko-planinski predio koji mirno leži pod okriljem carstva i samo osluškuje korake bosih nogu i šapate umilnih glasova.

Danira Muminović – Gimnazija Edhem Mulabdić Maglaj