Amer Turković iz Druge gimnazije Sarajevo osvojio drugo mjesto


Amer Turković – Druga gimnazija Sarajevo

Heroji rata
(Devet heroja rata)

Kada dotaknem grumen zemlje moje, iz nje progovore heroji rata. Svaka njihova riječ je kao izvor vode, bez koga čovjek ne bi opstao. Govore sa ponosom i čašću o pojmovima za koje su živote dali. Govore o slobodi i nezavisnosti naše domovine. Njihove riječi odzvanjaju kroz aprilsku zvjezdanu noć. Vazduh treperi, a Mjesec osluškuje njihovu priču. I ja slušam moje idole, moje rodoljube, te hrabre ljude koji su dali svoje živote da bismo mi danas uživali u slobodi bosanskog neba, u nezavisnosti bosanske zemlje. Svaka njihova riječ dira mi u dušu i osvaja srce. Govore mi o slobodi bez koje nema dostojanstva, bez koje nema sreće i bez koje nema napretka. I dok pričaju u riječima se osjeća nepokolebljivost, snaga za ono za šta su se borili. A borili su se da sačuvaju slobodu i nezavisnost svoje rodne grude, svoje otadžbine, slobodu i nezavisnost svojih očeva i majki, svoje djece i svojih unuka. Zvijezde trepere na nebu i obasjavaju naše junake, kao da im poručuju: „Niste sami, niste zaboravljeni“. Svaka zvijezda na nebu čuva svog junaka, koji je krv prolio za nezavisnost Bosne i Hercegovine… Ne postoje riječi kojima bi se mogla opisati snaga, neustrašivost i istrajnost naših heroja, naših devet velikana Bosne i Hercegovine. Safet Hadžić, Mehdin Hodžić, Hajrudin Mešić, Adil Bešić, Safet Zajko, Midhad Hujdur, Enver Šehović, Nesib Malkić i Izet Nanić nažalost nisu više među nama, ali njihova imena zauvijek će živjeti u našim srcima i biti će zlatnim slovima urezana u historiju Bosne i Hercegovine za koju su se bezuvjetno borili, i na kraju živote dali. Kada je bilo najteže, oni su bili tu. Kada je Bosna i njen narod prolazio kroz strahote koje je nad njim vršio okupator, kada je Bosna i Hercegovina i njen narod bio pred egzistencijalnom prijetnjom, oni su bili tu, devet zlatnih ljiljana. To ih čini devetericom heroja naše hrabre zemlje, simbolom borbe Bosanaca za nezavisnost njihove države, za njihovu slobodu, simbolom prkosa i nade u bolje i ljepše sutra. Safet Hadžić pokazao je bosanski temperament još prije agresije na Bosnu i Hercegovinu, borivši se protiv ograničavanja nacionalnih i vjerskih sloboda. Rat je dočekao spremno u Sarajevu. Već u prvom mjesecu rata učestvuje u akciji visokog rizika, s ciljem oduzimanja oružja agresoru, koje je bilo prijeko potrebno za odbranu grada. Tokom akcije, Safet Hadžić je poginuo sa još nekoliko saboraca. Akcija se pokazala kao presudan faktor u odbrani grada. Rudo, rodno mjesto Safeta Hadžića, ponosno je jer je dalo heroja koji je ne samo učestvovao u odbrani naše zemlje, nego i dao snagu i primjer drugima da učine isto. Rudo nam nije dalo samo Safet Hadžića, već i još jednog velikog Safeta, Safeta Zajku. Safet Zajko bio je komandant Druge viteške motorizovane brigade. Agresorov monstruozni plan da podijeli grad na dva dijela i tako onemogući bilo kakvo snadbijevanje za osnovne potrebe građana Sarajeva moglo se zaustaviti samo na jedan način, prodorom na brdo Žuč. Safet Zajko je na tom zadatku potvrdio svoju neustrašivost i ljubav prema domovini. U veoma zahtjevnoj bitki, Safet Zajko i saborci uspjeli su zaustaviti agresora u zlokobnim namjerama. Poginuo je samo pet dana nakon oslobađanja Mijatovića kose, na brdu Žuč. Mjestom iz kojeg dolaze dva Safeta, dva velikana i domoljuba, teče najkraća rijeka Evrope, Krupica. Krupica jeste najkraća u Evropi, ali ponosija je od velikih rijeka Evrope, pa i svijeta, jer iz jednog malog mjesta zvanog Rudo, gdje teče ova ponosna rijeka dolaze dvojica gazija, dva Safeta, primjeri herojstva i ljubavi prema domovini. Safet Zajko nije bio sam, on je imao prijatelja s kojim je činio tandem koji je bio košmar za agresora. Brdo Žuč spojilo je Safeta Zajku sa Enverom Šehovićem koji je komandovao Prvom viteškom brigadom, a njih dvojica, kao i njihove brigade slove za jedne od najhrabrijih. Kako je brdo Žuč spojilo dvojicu neustrašivih boraca, tako im je nažalost ispisalo istu sudbinu. Nedugo nakon pogibije Safeta Zajke, istoga ljeta 1993. poginuo je i Enver Šehović. Njegova rodna Foča prošla je kroz divljaštvo agresora, a njen narod kroz masovna ubijanja, sistematska silovanja, logore i nama nepojmljive grozote. Enver je sanjao kako će zajedno sa Safetom, prijateljom sa Žuči, krenuti u oslobađanje Podrinja, ali nažalost to nije dočekao. Foča kao grad, bez obzira ko njome upravlja kao i ostalim gradovima na istoku naše zemlje, će se uvijek vezivati za ime Envera Šehovića. Tu se nalazi najviša planina u Bosni i Hercegovini, Maglić, a na vrhu Maglića je Enver Šehović koji promatra nezavisnu, cjelovitu, odbranjenu i mirnu Bosnu i Hercegovinu. Istočna Bosna rodno je mjesto još jednom velikanu, Hajrudinu Mešiću. Kapetan Hajro je bio komandant Prve teočanske brigade. Prilikom uspostavljanja koridora ka Srebrenici, kapetan Hajro je poginuo u selu Nezuk u Sapni. Hajrudina su često zvali Zmaj od Majevice, a kako njegov rodni Ugljevik pruža predivan pogled gdje se ravnica Semberije uzdiže u planinu Majevicu, Hajrudin je onaj ko se našao na vrhu Majevice, i to kao pravi zmaj. U Sapni, ista sudbina zadesila je Crnog labuda, Mehdina Hodžića. Znan kao kapetan Senad, Mehdin je pokazao hrabrost i plemenitost kada je još u Hrvatskoj pomagao u borbi protiv agresora, a povratkom u rodnu Bosnu i Hercegovinu, pred agresiju pokazao je koliko voli svoju rodnu zemlju i kako će se boriti da sačuva svaki njen pedalj. U selu Zaseok, njegovom zaslugom, ARBiH je izvojevala jednu od prvih pobjeda nad agresorom, kada su zarobljeni prvi tenk i samohotka za našu Armiju. Tu je Crni labud izgubio život i dokazao herojstvo. Ovaj rođeni Tuzlak nije oklijevao dati život čak ni u drugom mjesecu agresije. Bio je labud kojem nisu dali raširiti svoja krila, kojem nisu dali da poleti, ali Crni labud je raširio svoja krila, poveo je svoj narod u slobodu. Njegov narod je slobodan, a njegova krila su raširena. Njegova krila su pobjeda Bosne i Hercegovine. I Živinice dadoše pravog bosanskog heroja, Nesiba Malkića. Nesib je hrabro vodio 210. brdsku brigadu, a poginuo je vodeći je u izviđanje rejona Crne Rijeke kod Olova. Obale rijeka Oskove i Gostelje na kojim leži rodno mjesto ovog domoljuba, čuvati će njegovo ime, a Spreča u koju se ulijevaju će teči i posjećati nas na Nesiba Malkića, bosankog hrabrog ratnika. Svaki dio naše zemlje ima heroje, tako i zapadni. Prijedor je rodno mjesto našeg heroja Adila Bešića. Kao hrabar i odvažan mladić pokazao se u organizaciji otpora okupatoru u Bihaću. Bio je komandant Odreda TO „Vrsta“. Adil Bešić je poginuo pri izvršavanju borbenog zadatka kao komandant 502. slavne brdske brigade u rejonu Grabeža. Narod Prijedora, Adilovog rodnog mjesta, zadesile su strahote kakve niko nije vjerovao da neko može počiniti. Teška sudbina nije zaobišla ni Adilovu porodicu. Uprkos tome. Adil nije posustao, već je nastavio borbu za slobodnu državu gdje će svi imati prava. Kako se Kozara nadvija nad Prijedorom, planina ispod koje su rođeni mnogi bosanski pobunjenici protiv okupatora kroz historiju i kojim je ona bila uporište, najsretnija je jer nam je dala branitelja i heroja Adila Bešića. Jedan heroj iz Hercegovine potvrđuje činjenicu da je Bosna i Hercegovina zemlja puna heroja koji dolaze iz svih njenih krajeva. Midhad Hujdur je komandovao Prvom mostarskom brigadom i bio je simbol snage i hrabrosti Mostaraca koji su bili napadani od strane više okupatora. Hujka je predvodio Mostarce u borbama za deblokadu grada. Tokom odlučujućih borbi, Hujka je izgubio život i nije vidio kako je Mostar spojen s ostatkom slobodne teritorije. Grad na Neretvi je slobodan, a srušeni mostovi obnovljeni. Tako je Stari most, koji čvrsto stoji i spaja dvije obale, dokaz Hujkine pobjede, pobjede dobra nad zlom, a Neretva koja ispod njega teče će nas uvijek podsjećati na neustrašivog borca koji se kraj nje kao mali igrao, a kasnije je i branio. Krajina nam je dala još jednog heroja, Bužimljanina, Izeta Nanića. Rođen u gradu brdovitih predjela i zanosnih kotlina, rođen u gradu visokih borova i hrastova, Izet je naučio šta znači biti čvrst, pravedan i odan. Na samom početku rata, Izet se priključio ARBiH. Postao je komandant 505. bužimske viteške brdske brigade, koja će Izetovom zaslugom i njegovih hrabrih boraca postati jedna od najelitnijih i najuspješnijih brigada. Junački je vodio svoju saborce u mnoge borbe iz kojih je uvijek izlazio kao pobjednik. Tako je i u završnim borbama rata poveo svoje Bužimljane ka Dvoru na Uni s ciljem deblokade i spajanja sa hrvatskom vojskom. Neposredno pred kraj bitke i rata, Izet je poginuo. Bužimski borovi i hrastovi svojom visinom žure prema nebu da odaju počasti svome junaku, Izetu Naniću.
Hvala vam junaci! Hvala vam gazije! Hvala vam što mogu da volim Neretvu, Drinu, Unu, Savu, Sanu, što mogu da volim Hercegovinu, Krajinu, Podrinje… Hvala vam što sam rođen u slobodi, što mogu da slušam cvrkut ptica na granama bosanskih hrastova, breza i borova. Noć se uveliko spustila, gledam prema nebu, a tamo naši heroji zlatnim slovima ispisali: „Velikim Bogom se kunemo, da robovi biti nećemo“!

Amer Turković – Druga gimnazija Sarajevo